8.12.2007 | 21:09
Į AŠVENTU (Jose Saramago, portugalskur, nóbel 1998)
Hugsanirnar létu hann ekki ķ friši, hann var svo viss um aš hann sį žessa mynd betlarans, sį hann ganga viš hliš Marķu ķ lestinni, hann var handviss, og nś brį honum fyrir einu sinni enn. Hann žorši ekki fyrir nokkurn mun aš nefna žetta viš Marķu, hśn gęti oršiš svo ęst, og hann vildi ekki sjį hana žannig, allra sķst ķ kvennahópnum, žar fyrir utan mundi hśn aldrei višurkenna žaš ķ įheyrn žeirra. Nei hann lagši ekki ķ žaš aš eiga ķ žrętum viš hana nśna. Hann žekkti hennar undirgefni hennar gagnvart honum, hśn gęti žvķ alteins sagt eitthvaš žvert į skošanir sķnar, bara til aš žóknast honum. Hann fylgdist meš Marķu hśn daušžreytt og hann lķka. Hann reyndi aš sjį sannleikann ķ andliti hennar, en sį andlit hennar bara ķ móšu og dottaši.
Ķ huga hans, žegar svefninn sigraši, flaug ķ gegnum huga hans hin fįrįnlega hugmynd aš mynd betlarans, vęri ķmynd vęntanlegs sonar hans, į flótta undan framtķšinni, honum fannst hann segja " Žetta er mynd mķn, en žér mun ekki endast ęvi til aš sjį hana".
Jósep sofnaši, žaš brį fyrir daufu brosi į andliti hans. Žaš var sorg ķ brosinu
Bęta viš athugasemd [Innskrįning]
Ekki er lengur hęgt aš skrifa athugasemdir viš fęrsluna, žar sem tķmamörk į athugasemdir eru lišin.